Love in Transition

Gde je vaš udeo u bruto nacionalnoj sreći?
Čitam ovaj sjajan tekst ex-glodura Politike, i sve se mislim...pa ko od nas ima dovoljno ljubavi u svom životu?
Kaže MM, nema u nas još sistema ali barem je glavni krug ludila je iza nas. U ovaj deo sveta se, čini mu se, vratio se razum.
Sve razumem! I sama tako razmišljam, kao drug-član biblioteke: neka našoj Srbiji bude dobro, pa će i meni :-))
Jedino...heh, jedino što se bruto nacionalna ljubav uvećava tako što se dižu, holistički, pojedinačni neto emotivni računi!
Zato...
Blago proaktivnima jer njihovo je...sve!

Danas se na forumu jedan žalio, kaže čovek:
"Imam sve. Sve. Fali mi zagrljaj"

Prevodim tekst, vredi.
FYI!


Love in Age of Transition

Gathering the Government that already last for too long, fight for Kosovo status, mistery of money taken away to Cyprus, bachelor degrees that can be bought nowdays, wrestling with Haag...All the important topics and important news, aint it?
Historical boostings and daily political plots, the chronicle of transition, in which everything is in the move tending to stay away from what happened before, and to approach to what is wanted, but still uncertain and unsure...Our ever-day-life exists in that vortex, our happines and our unhappiness, our hopes, doubts, concerns...Our wishes, plans, expectations, and - our love exists in this surrounding.


How this fits in personal life?
Even if we are not interested in politics, politics is interested in us. And final criteria for every politics is the way people are living their life.
Have we properly understood that nothing is like it was before, and that most of things actually depend on us?
It is individual, not a collective enterprise. How do we fit in?
Is there enough of the most human affair for everyone of us: is there enough love in your life?

It is not a common question, and it is not usual to ask such thing: intimacy simply is not for a public debate.
But, in first place we ARE occupied with personal, and then with - universal issues.
Ambition for happines is born-given, but happines is never achieved: there is always a next step.
Happines is, also, not a happines if we don't share it with someone: a partner, children, brother or sister, boyfirend or girlfriend...with someone we care about and we believe he/she cares about us!

If we are realistic, than we should admit that the main circle of madness is behind us, in this corner of the Earth - ratio has come back!
Things are not yet as we want them to be, and as we expected them to be, but here we are: we don't do everything we can.

We are not either the best, or the most effective, as a society in order to enlarge brutto national happiness and to upgrade every single netto success.
But, frankly, we are not too far away from traumas of historical breakings. Too often around us are thrilling testimonies, stories about accidents we witnessed or, worse: were victims of.
Even if we put it aside for a moment, we still are overflowed with stories about violence, threats, conflicts, and missunderstanding.

In this type of conditioning, LOVE must be - a collateral damage.
To love and to be loved, to share, to plan, build and empower, to help someone to grow, raise and shine - is too complicated and much harder, specially if there is not enough material welness, if there is not enough jobs for everyone who seek for, if there is not enough perspective for gifted, if there is not enough stimulation for enterpreuners.
Let me put it this way: if there is no articulated system of values, or faith in personal power and abillities, if there is no collective self-confidence in strenths and capability, in tolerance and understanding: if we don't understand the world, and the world doesnt understand us.

Again, there is no perfectly ballanced society on our planet. But, most of
people we comparing with seem to have a little bit more harmony in their wants and haves, in what they expect and think is possible.

Further more: still 75 % of young Serbian people, according to press, don't leave parents' house even when are 30 years old! On the other side, westerns do appart from their parents when they are 18!
It is called a prolonged childhood, and is more and more often in Serbia: financial crisis, emotional dependency a hard job seeking process, is serving its cause.

„To get some independency and to make a family is much harder than ever...Well, f***k it, we live in hard times and in a mad society”, wrote someome on web forum once, on a topic featuring marriage and family.

„Nowdays, people run into marriage just to try if they are able to do it, not with a strong will to succeed, as it was happening before”, said other forum member.

Every day there are more and more „safe houses for victims of family violence” in Serbia. It must be an indicator that something is really wrong!
More than on other places on Earth, there is violence among all of us. Crisis of marriage as a social concept is not just our phenomenon...
But: europian record in unemployment rate which Serbia holds (!) must be recognised as really significant trend-driver!

It is not ideal time for LOVE. But, it never was. Neither it will be.
Hold on to your beliefs, and to your love, and award will come!
Every single one of us is a shift-starter for what we want to make real around self! If we are destined to keep fighting and to love costantly, then we should be more carefull when choosing for what we will strife for (or against what or whom we will fight) and - who to love.

By Milan Mišić - published in Politika, March 18th.

~~~

There actually exist ballanced societies on our planet. Look for MERITOCRACY in Wikipedia. People ARE practicing 7 habits on other meridians! And live happily.

And...what would Stephen Covey say if he saw this?„I've seen whole cultures transformed!” (tommorow I'll bring on a blogger a full Covey's sentence, just need to find it among my paperworks on the tea-table :-)

Rhetorical Crumbs and New Paradigma

RETORSKO TRUNJE I NOVA PARADIGMA

Ovih dana ponovo je jezik u fokusu javnosti, i u novinama i na televiziji. Dok se ponegde rizikuje karijera time što se poziva „tvrda struja” da objasni svoj sud, na televiziji, da li zato što je niko vise ne gleda, ili zato što su dosli neki dugoočekivani novi mladi (hail to you mortals!), tek – neguje se lepi, prilično rasterećeni pristup ovoj temici!

Nije više reč o jezičkim dilemama, nedoumicama ili ne daj Božo (hehe...Boža je admin na domaćem forumu sa preko 21 milion poseta mesečno) , JEZIČKOM RATU.... nego lepo, u skladu sa osećajnošću novoga doba, emisija se zove „Živeti sa jezičkim nesavršenostima”!
Dakle, reč je o nesavršenosti koja je danas i uslov za svaku lepotu! Fokus je, sasvim ispravno, na kohabitaciji sa nužnom dozom entropije :-)

Šta se dakle dešava sa psovkama? Kažu da su preuzele mesto poštapalica!

I nije čudno....kad se uzme u obzir da je „ybt” ušlo i u web žargon...ah, šta znamo mi kiborzi.....kakav je život izvan ovog malog rozen kibicfenstera :-)

Dosadašnje „znači”, „ovaj” , „onaj” proglašeno je retro šikom koji je zapatila sredovečna generacija. A danas je poštapalica, pajz’ vamo,
„DAKLE” i „PROSTO”.
O „mojne” niko ni reč!
Btw. Dakle je veznik, oznaka za kauzalnu vezu. Znači da nešto proishodi iz nečega, logički, da ne kažem silogistički.
Btw2. Prosto je ono što se na engleskom kaže „let me put it this way”, odnosno na srpskom „jednom rečju”, „ukratko”, „jednostavno”, „as simple as it sounds”.

Ukoliko su ove dve reči postale retorski šum, to je za mene dobar znak 

Psovke su, ovo je važno znati, odličan stress-relief!
Imaju svoju socijalnu funkciju – ljudi se zbližavaju pomoću njih, prepoznaju...A ko zna, možda su se dvoje tako i smuvali, you never know!
Takođe, psovke blagotvorno utiču na zdravlje: služe kao trenutni ventil za stres i bes.
Dobar primer su beogradski vozači: kako ko položi vozački u glavnom gradu Srbije, hteo- ne hteo i ma kog pola bio, mora da usvoji i ceo set najgrdnijih izraza za plašenje drugih ulčesnika u saobraćaju!

Namerno ovde izostavljam sve one ružne stvari koje je moguće reći a da se ne upotrebi nijedna psovka.
U tome su, kako je neko rekao danas na Studiju B, Srbi majstori zanata.

I, da ne bude zabune - ne plediram da treba psovati, neee....Svako za sebe najbolje zna kada je i koliko prikladno malo psovucnuti – na šta bi ličilo kad bismo se stalno uzdržavali i govorili andrićevskim jezikom?
Zašto bismo, mis’im, ako su brendovi novog doba Zoran Ćirić i junaci iz South Parka.

~~~~~~



RHETORICAL CRUMBS AND STRES–RELIEF MASTERY


Theese days focus seems to be on language! Besides politics, we run our own wars here...linguistic, for example. War for langue, a battle for paroll...if you want to win, you mustn’t lose, and stuff.

Finally, new emerging sensitivity overcame the old-fashioned fights: instead of win-lose discurs of „WAR for Serbian language and ortography”, now titles are smooth: „Living with some language imperfections”. Focus is on peacefull cohabitation with a slight touch of enthropy!

Where are DIRTY words in that new approach, new paradigma?
They are changed, they are almost unreconisable and, the best of all, they are among us all the time, from the begining of Universe!

What seemed normal yesterday, now is odd, useless, redundant, and is called – a rhetorical crumb, such as „SO” and „simply”! There are the DIRTY words in new age!
As far as I am concerned, it is perfectly all right if it’s not necesssary to underline causal conjuction nowdays!
But I dont mind to say it over & over again: every procces has its own causal meaning, and everything is simple, if decided so.

On the flipside, real DIRTY words are so common that nobody pays attention..further more, I find a real stres-relief to say something...well, naughty... from time to time.
It would be totally retarded if we would speak as British all the time and in every possible situation...specially if brands of new age (well...not so new by now!) come from South Park!

World, hold on!

HR Knowledge Fair juče je bio fan-tas-ti-čan!
Mnogo zanimljivih i obrazovanih ljudi na istom mestu + okrugli sto na temu 7 navika.
Čini mi se da su ovakve prilike situacije za prave mini-revolucije, u mišljenju (i posledično, delanju). Pevanju i mišljenju, takođe! (šta bi rekao Svetozar Marković da je juče bio s nama ;)

Moglo se čuti da je staroj školi ekonomije KRAJ i da zahteve za kvantifikacijom i prikazivanjem svega kroz cifre i analize konačno možemo mirne duše odbaciti jer se najstručniji i najposvećeniji deo HRM planete (i ne samo HR!!!) složio da je to konačno - prevaziđeno!
U HRM je, kako je rekao keynote speaker dr Mark Lyzckx Ghisi važnije ono što se zove IMATI NOS za prave stvari.
Naravno, trendovi se prate prema parametrima, koji su takođe promenljivi u odnosu na to, naravno, šta pratiš.

Ah, kraj papirne ere doneo je i kraj svega što je old school!
Danas je sasvim u redu tzv. touch of 80's u kombinovanju odeće (nrp. i kocke i štrafte i još tri boje!).

Među arhitektama i kreativcima hit su frizure koje su odnapred kratke a otpozadi dugačke....ko još ne zna za dvokomponentne parfeme (sic!), ili one smart kremice koje hlade i greju u zavisnosti od stanja kože i temperature napolju (adaptibilan hemijski sastav, živelo uzemljenje NASA tehnologije u kozmetiku :P ). O multifunkcionalnim kapsulama za regeneraciju da i ne pričam!

Trendovi se setuju, prate, mere. Procesi znanja se podstiču i razvijaju, njima se upravlja , i to sistemski. Isto je i sa inovacijama.

Timski rad sada zahteva i lidera i katalizatora, piramidalne strukture odmuru natenane,a sa margine dolaze najznačajinije promene.

Naglasak je na ŽENAMA.
O, da.
Prirodno je tako, nama je prirodan i multitasking i networking i vizibilitet i organizacija i win-win princip,i sva treća rešenja!


Ne zaboravimno da ne treba praviti kompromise s onim čiji je značaj OGROMAN (!) iako je nemoguće kvantfikovati: Love + Ethics + Aesthetics - poruka je dekana CBA business school.

Razigrava se sve(t).

Može li Srbija doprineti?

„Srbija je trenutno najzanimljivije mesto na planeti, i ja sam zato ovde. Uvek sam želeo zanimljiv život na lepim mestima...eto zašto nisam nikada živeo u Severnoj Africi ili Pakistanu”, rekao je juče Hans E. Hageman, zamenik šefa misije ambasade Kraljevine Holandije.

Serbia - focus on exellence.


~~~

Ps. klikom na naslov posta stiže se na današnji članak objavljen u Politici: Gde rade najsrećniji ljudi na svetu, odnosno: Miss Cybernaut featuring Google!


uz čitanje članka lepo bi išao Bob Synclair, koga ne mrzi neka downloaduje World, hold on Western Dream

Lifelong Learning in Serbia

Mislim da mnogi od nas nisu spoznali suštinu Bolonjske deklaracije.
Čemu to služi, a uz to još i ne radi, jel tako :-)

Naročito je aktuelno SADA pred EDUfair™ 2007. Biće tu mnogo zašto-zato, klinci će tražiti odgovore na razna pitanja, a, verujem, i roditelji koji to treba i da finansiraju!


Bolonjski standardi su samo bottom line, onaj minimalni okvir (ram, a ne rešetke!) za jedan koliko toliko unisono-popakovan sistem znanja u kome, poželjno bi bilo, ona čuvena NOSTRIFIKACIJA diplome neće igrati onako veliku i važnu ulogu kao dosad.
Zašto? Da bi mogli da budemo mobilni, pokretljivi! Ko je taj kome se ne sviđaju putovanja i razmena ideja...a da istovremeno, recimo, voli da čeka i ...ma obigrava oko administarcije ispunjavajući im želje!

Ono što Bolonjska deklaracija nosi je, pored uštede vremena je i niz standarda kompatibilnih sa evropskim. Zašto je to važno?
Ideja objedinjenog evropskog prostora nalaže mobilnost stručnjaka, a sa njima i kompatibilnost znanja koje oni sa sobom nose. Bolonjski okvir propisuje samo osnovne standarde koji bi omogućili vrednovanje i upoređivanje znanja.

Oni koji se plaše da bi nešto time izgubili, mogu (i treba!) svoje kompetitivne prednosti,tj. ono što Evropa nema a mi imamo, da prenesu na postdiplomske studije, kao dodatnu vrednost.
Ko se odluči za više od onoga što Evropa predviđa, mogao bi to na pomoćnim, paralelnim ili pratećim institutima da usvoji, i da, ne gubeći ništa, stekne viši stepen obrazovanja!
To je win-win, rešenje na dobrobit SVIH zainteresovanih
Ko neće, neka ne mora, neka završi onoliko koliko Jevropa nalaže...zar ne?


PITANJE:
Zašto bismo se odricali onih paketa znanja s kojima smo u prednosti nad drugima? Samo ih treba preformatirati i – ostaviti studentima da odluče gde i kako će svom znanju i veštinama da dodaju vrednost.


Studije, kako sam ih ja doživela, trebalo bi da daju osnovne alatke za dalji razvoj i učenje. Znači, na fakultetima: usvojiš stručni rečnik, teoriju, koncepte, praksu ako je ima, pokapiraš ko je ko u mreži ljudi iz struke... i to je to! Oruđe!

A dalje radiš sam, ili te firma šalje na dodatne obuke, ili upišeš MBA, ili sve to zajedno...najbolje sve, frikombinovano :-)

Poenta je ne samo ući u trku za znanjem (i diplomirati, staviti tačku na formalno), nego i OSTATI U TRCI.



I čemu onda kočenje te "bolonje"....kad diploma NIJE kraj nego početak? Kraj fakulteta je first day of the rest of your life, znanje stečeno na fakultetu je PLATFORMA za dalje.

~~~


Profesorima: ne budite, molim vas, bolećivi prema svom predmetu! Ne ustežite se da uštinete tamo gde treba uštinuti!

Sad ću ja, kao naša JCI nacionalna predsednica onomad, da predložim: prođite kroz NAŠ sistem da vidite kako 'e to lepo!
Nema sad veze da li je reč o tome da treba osetiti kako je u cipelama onoga ko traži vizu za EU, ili...npr. u koži novinara Politike.
Recimo mene. Ko to ne bi vol'o ;-)

Da vidiš kako ODMAH skratiš sam svoj prešs članak - da ti ga ne bi kratili neki tamo, možda bezdušni!


Što se kaže u našim krugovima kad neko "nasvira" teksta preko mere, pa ga lektorka i urednica mole da sam "to uradi nežnije" -
Džoni voli,
Džoni pati,
Džoni će da skrati :-)

5 things you probably don't know about me

5 stvari koje možda niste znali o meni!

1. Nema prave reči za ono što osećam prema zauzetoj telefonskoj liniji. I zavidim američkom predsedniku na crvenoj liniji – sme li neko da mu se ne javi kad nazove. Mejl i sms su odlično rešenje, exit strategy, ali šta kad ti baš treba ra-zgo-vor? Ništa.
Ili da budem predsednik, ili da mu se nađem pri ruci…

2. Noću ne razgovaram. Neće mi se. Ako me neko sretne u snu neka ne očekuje da divanim – odmah se razbudim! Jedan junak Miše Pavića svako jutro se budio tako što je pisao – zapisivao na plafon drvene tavanice svoje snove. Ne znam kako je to mogao da dohvati rukama plafon, Pavić piše tako da ti nakon čitanja ostanu - slike o pročitanom! I poneko raskalašno poređenje, naravno.

3. Čašu vode nekako volim baš da je velika tj. dovoljna! Ako je mala, pa moram iz dvaput da pijem vode....phi.

4. Hladna turska kafa. To odbijam da razumem. Bajat hleb i čaj bez šećera su sweetest dream naspram šolje pune hladne turske kafe. Ujedno, druga stvar koju ne podnosim je šolja (redakcijska, studentska, zovite je kako hoćete, šlogiruša ) do vrha puna kafom!!! Kombinacija ove dve stvari je…uh…Lepo kažem, pola šlajfne kafe – meni dosta! Neću do vrha, gadno!

5. Ja u stvari ne volim da pričam o sebi. Ovo je smešno jer više volim da pričam (i slušam!) nego ‘leba da jedem, ali…grize me savest...uglavnom.
Ovo je na primer vrlo ličan post.




5 things you probably didn’t know about me

1. There ‘s no right word for feeling I have against that „busy – sound” on phone! That is why I use home or office phones is so rarely...it is actually - useless!

Seems people really are talking to much! Specially when I need to talk with them. Also, I envy American president for having a red line – may anyone avoid his call?
So, eMail and SmS are exellent solution, kind of ad hoc exit strategy, but: what do U do when U absolutely need a con-ver-sa-tion?
Nothing at all. Except...I might be either president, or his closest friend in the future.
Just to have that ...heh, irresitible red line that no one can avoid!

2. I don't talk much at depest night. Of course, I don't talk when I sleep, also. ..so if anyone meet me in dreaming , he/she should not expect me to speak! Simple, I would wake then!

One of Milorad Pavić’s novel heros waked up every morning writting on nearest wooden wall. I don't know exactly how he did it, but it has somethig to do with Misa Pavić’s writting style: after reading some og his novels, trace what stays in my mind is – a wonderfull mesmerising serie of pictures, like some silent movie that apparently has something to do with the book!
And...of course: I would always remember naughty metaphores!

3. I like when glass of water is – big enough! When I have to drink some water in two times, it is...phi. I get nervous about it, start to run some hate against the ...I dont know, metric system, laws, people who invented not-big-enough glasses...

4. Cold coffe. Now things are getting worse: Turkish coffee. A Cold one.
I refuse to understand it! I hate that student cups, a large ones, as I have in my office ( it has nicest Big Apple and Motorola logo!) , when is full of that....well cold dark matter that supposed to be a nice drink.
I like when Jacobs or Nesskafe is – cold, with milk from fridge. And from fridge ONLY!

5. Actually, I don't like to talk about myself too often. This might seem funny because I like talking....but...
For example, this is very very personal post: I really do like bacon! This is why I am no buddhist monk. And I like it best with mayoneese. Pls, be silent about it :-)

Bloggin' 4 happines

Blogujem ja, makar i u sebi, kada nisam pri računaru, bez brige :-)

Ovih dana okupirana sam nešto drugačijim stvarima, npr. kako je Google proglašen za najpoželjnijeg poslodavca. Huh. To znači da je na listi želja radnih ljudi i građana na našoj planeti upravo Google: broj jedan!
I, dalje, to znači da su zaposleni u Mauntain Wiev-u vrlo-vrlo-vrlo-srećni.

Čujem već pitanja, a kako, a zašto, oOoOooOo....naravno, kod nas se i dalje kao dobar posao uzima onaj sa kojeg kad odeš ne poneseš stresnu knedlu ugrlu, kad te pitaju kako je ne bora ti se čelo od muke, i još ako radiš nešto što voliš....i-haj!
Moj je usud da samo tako i mogu da radim! Zvuči čudno pošto ovde malo svaštarimo.... ali - sve o čemu pišem...heh...kad nešto upoznaš, onda to VOLIŠ!
Sve: i Multivitu, i farbe i lakove, i brendove Srbije (ma i geografiju!), i seoski turizam, pa i tržište nekretnina i podzakonske akte Beograda....a da ne pričam o 7 navika, i HRM tips & tricks o kojima pišem.

Evo šta utiče na zadovoljstvo zaposlenih:

Pre svega važna je redovna isplata zarada (koje su pri tom odgovarajuće radu) i sigurnost radnog mesta (koje omogućava redovan materijalni stimulans, bez stresa i iščekivanja; tamo gde se ovo pravilo ne poštuje, međuljudski odnosi se srozavaju, što negativno utiče na produktivnost na poslu).

Pored novčane nadoknade, jednako je važna mogućnost ličnog razvoja i razvoja znanja i veština: tapkanje u mestu dovodi do frustriranosti, naročito onih koji su ambiciozni.

Valjano vrednovanje na poslu, osećaj da ostvarujemo svoje potencijale i harmonični odnosi s kolegama, na trećem su mestu po važnosti.

Sledi odgovarajuće radno vreme, opremljenost radnog mesta, odnos sa nadređenim, samostalnost, mogućnost napredovanja u hijerarhiji, bonusi, olakšice, priznanja, a na poslednjem mestu su kreativnost i odgovornost, kao i smislena pravila unutar kompanije(!).

Kada je reč o polnim razlikama u doživljaju zadovoljstva poslom, muškarci su spremniji na dodatni napor ako ih na kraju tunela čekaju, vrlo praktično, povišica i dodatne beneficije. (Učimo li od njih?!)

Ženama je važno da okruženje bude odgovarajuće, ali samo ako je ispunjen preduslov adekvatne zarade.
Takođe, u skladu sa svojom društvenom prirodom, žene mnogo češće nego muškarci vode računa o priznanjima, odnosu sa šefom i samim rezultatima sopstvenog rada, što ih čini lojalnim i poželjnim radnicima (dižu li žene noge na sto? Ako neka diže, nek se javi!)
Njima je važnije i da imaju vremena za privatni život, što svakodnevica, barem kod nas – demantuje.

Ono što poslodavci treba da imaju na umu jeste: ukoliko je posao zanimljiv i izazovan, ne preterano stresan i uz to ostavlja mesta i za privatni život, a pri tom je i odgovarajuće plaćen (što se dešava tek svakom desetom, po istraživanju Selectio Grupe), uslovi za produktivnost i lojalnost zaposlenih su ..ulalala...ispunjeni!

(preneto iz Infostudove arhive, pisala ..uuu....23. marta PROŠLE godine, objavljeno, naravno, u Politici :-)



Kako prepoznati nezadovoljnog zaposlenog:

1. manje se trudi
2. skraćuje sam sebi radno vreme
3. ulazi u konflikte sa kolegama
4. odbija nova zaduženja
5. informacije zadržava samo za sebe!
6. razmišlja o promeni posla

~~~~~~

Aaaa....nasuprot tome, zadovoljan i vrlo zadovoljan zaposleni očekuje da će postati:

1. bolji stručnjak u svom poslu
2. da će kompanija napredovati (i on/a s njom!)
3. o promeni posla razmišlja po sistemu: osnovaće sopstvenu firmu, odnosno - promeniće firmu zbog lošeg poslovanja postojeće




AHA, DA....i ovo:
Želim vam mir na planeti
(ma mislim ovo ne bi propustila da kaže nijedna poštena manekenka na izboru za Mis Univerzuma! Pa zašto bih ja...cheers!)