понедељак, новембар 30, 2009

Privatno: jedan sasvim neobičan dan

Danas sam se 2x ucmizdrila.
Prvi put kada sam čula da će moj život da se nastavi tamo gde je stao kada sam imala 14 godina - na današnji dan doneta je odluka da građani Srbije ponovo mogu da putuju bez viza. Jedva da se sećam vremena u kome se moglo slobodno putovati. Ali se veoma dobro sećam kratkog kursa parlamentarne istorije u završnom razredu osnovne škole, kada se (još) nije znalo šta nas čeka i kada smo pokušavali da racionalno smislimo da li je bolje parlamentarna demokratija ili monarhija.
Da, da, o tome se pričalo; sad zvuči čudno ali tada niko nije očekivao da će nam uslediti više od decenije diktature, raznih lex specijalisa, policije, kordona sa batinašima i bez, ponovljenih izbora, štrajkova na BU i oko njega, tubo folka i tzv. pink kulture (jailhouse folk).

Nedugo nakon "prvih demokratskih izbora" jednog jutra na putu do pekare, onako uspavanu i krmeljivu, presreli su me tenkovi. Carski drum kroz Srem, sunčano jutro, i desetine tenkova okićenih nekim crvenim cvećem (ne znam više kojim) punih tupavih vojnika čije su se besmisleno iskežene face radovale u grču od rakije ili kakvog drugog demona. Ja čekala, i čekala, i čekala (tenku se ipak ne pretrčava put!)... i ucmizdirla se i tada, naravno.
Išli su za Osijek, Vinkovce, Zagreb.
Skotovi.

Potom slede godine u kojima su podmetane bombe. Po kafićima, školama i kojekuda. Iza toga policijski čas i zatvoren grad za vreme Oluje. Frka sa ne-Srbima. Frka sa Srbima koji su dolazili iz Bosne. Nemogućnost da se vozi bicikl kao nekada (ti ljudi nisu poštovali saobraćajna pravila). A nakon toga faks (doduše potpuno pogrešno odabran, filološki)...i ponovo: ljudi koji ne poštuju zakone osim onih koje sami donesu, ljudi kojima ne prija samovolja ovih prvih, i ja kojoj nije ništa prijalo sem čitanja knjiga, izlazaka i radija b92 (vaistinu, Honeymoon faza je dugo trajala).
Zatvor. Ničija zemlja. I otkud ja uopšte tu, zar po kazni??

Drugi put sam se ucmizdrila kada sam videla ovo: preminuo Milorad Pavić.
I ponovo iste slike - 14. godina, u torbi Hazarski rečnik (tada još nova i neprovaljena knjiga), užasno neko vreme a u knjizi sklonište: mnoštvo monaha, zidara, boginja i proroka. I sve to može da se čita ne od početka do kraja kao što je uobičajeno, već kako ti padne na pamet - po tagovima, na preskok, odnatraške. I svi sanjaju i svima se snovi mešaju sa stvarnošću. Plus ima i ratova i pregovaranja i seksa a ponešto je bivalo i bizarno (npr. razdevičenje monaškom svećom u čamcu koji nosi plima, u ritmu talasa - mislim da je ovo iz knjige "Predeo slikan čajem"). Prva knjiga uz koju smo dobili uputstvo za upotrebu (takoreći tutorijal :) i koja je bila kastomizovana kao sada Google Wave što viču na sav glas da je nekakva revolucija. Knjiga je imala muški i ženski primerak, a Google Wave SADA ima muškog i ženskog bota.

Dakle - zašto čitati Mišu Pavića naročito ako ste bloger? Ako ne zato da izmestite horizonte i baždarite se u tom drugom svetu, onda da biste shvatili da nije važna veličina nego tehnika.
I još važnije: da upoznate kreativno mišljenje i pisanje da biste mogli da ga prepoznate kada vam se desi, i da ga svesno primenjujete.

Hazarski rečnik može se kupiti na Amazonu za 9 $ (muški i ženski primerak). Detalji na sajtu Khazars.com.

O važnosti knjiga koje niko ne čita večeras je pisala Angelina: "Knjiga je jedan od retkih medija koji ne daje za pravo našoj lenjosti" - Klinička smrt srpskih knjižara. Bacite pogled!
.

Ne rekoh, srela sam Mišu Pavića pre par nedelja, baš negde iza BizBuzz-a. U gospodar Jovanovoj, usred nekog sunčanog i vetrovitog podneva. Tiho smo se mimoišli a kada sam se okrenula da ga još jednom vidim pre ulaska u nekadašnji Alfonso, stajao je na uglu sa Višnjićevom, Miša Pavić sa štapom i šeširom, i gledao niz Jovanovu. I u kadru sam mu bila ja - neka devojka sa šiškama i naočarima koja zastaje, okreće se, i gleda u njega. I on gleda niz ulicu kroz koju se kotrlja lišće. I devojka u njega. I zapanjeno lišće u oboje čudnih prolaznika, nepomičnih na svojim stranama - on na suncu, tamo kod svežeg paradajza i grožđa, a ja u hladovini natkriljenoj zgradom supermarketa.
Da li mu je to bila poslednja dugačka šetnja kroz ulice koje je voleo? Svakako je to bio poslednji put da ga ja vidim.

Mnogo sam emotivna danas.

Idem da pogledam neku studiju slučaja pred spavanje, da me vrati u realnost.
Npr. ovo, ovo je novi eBook, friško pristiglo sa Twittera od sertifikovanog partnera Hubspot-a: Learn How To Build an Inbound Marketing Strategy.

13 коментара:

Milica Sekulić је рекао...

Bila sam tako srećna kad sam ujutru uz prvu kafu pročitala vest da su nam ukinuli vize, ali sam se oko 3 sata baš rastužila, kad sam pročitala da je umro Pavić... :( A izgleda da je dobar lek za preemotivna jutra/dane da odjurcaš negde, da te nema ceo dan i da se ne javiš nikom...

Unknown је рекао...

Draga Milice, itekako sam odjurcala danas tokom dana. Ali me vest o Paviću sačekala večeras na Facebooku :(

mahlat је рекао...

Danas se svi bavimo sečanjima i svi smo, čini mi se, preosetljivi, kao da nas je stiglo... sve ono...

Jasmin Secic је рекао...

Odlican tekst, u kome svako ko je proziveo i doziveo iste dogadjaje na slican nacin moze pronaci deo nekadasnjeg i sadasnjeg sebe.

deda је рекао...

Nisam se rasplakao ali mi je i dalje knedla u grlu...i stajace neko vreme.. iz istih razloga bas !

Unknown је рекао...

Jučerašnji dan je bio pretežak za mene.

Hvala vam na pozitivnom reagovanju!

Sanja Perković-Goga је рекао...

"Unutrasnja strana vetra je ona koja ostaje suva dok vetar duva kroz kisu."
M.Pavic

Verujem da u svima nama kojima je Pavic obelezio zivot ili neki period zivota postoji ta unutrasnja strana vetra, nedodirljiva i nepromenjiva.

Unknown је рекао...

I još jedan prajsles citat:

"A ako vi sami niste sujeverni, i ne plašite se kada vam put pređe crna mačka, ne znate nikad nije li sujeverna crna mačka"


Svi smo mi pomalo likovi iz Pavićevih romana. Samo to još ne znamo.

Unknown је рекао...

Uze mi Sanja misao s tastature :)... Unutrašnja strana vetra mu je jedna od boljih...

Jelena super je tekst... baš mi je žao Pavića :(

Bedno piskaralo је рекао...

Ukidanje viza me nije toliko odusevilo koliko sam sa setom razmisljala upravo o tome kako su nasi zivoti mogli da izgledaju i rastuzila sam se.
Osim toga, u euforiji oko viza ne primecujemo koji procenat stanovnistva ce moci da koristi blagodeti te odluke, a ni koje druge vazne odluke se "provlace" dok smo mi u euforiji.
Sto se tice Pavica, u meni je vise neki osecaj (opet) sete sto vise nece pisati (mada za neke pisce je potrebno da znaju kada da stanu) i drugi osecaj koji ne umem lako da opisem - kad umre neko ko je stvarno uradio nesto vredno u zivotu, nekako je sve to lakse, jer se ta osoba vec upisala u besmrtnost vrednoscu onoga sto iza sebe ostavlja...

Unknown је рекао...

Srećom nema mnogo ovako tegobnih dana.

Анониман је рекао...

Svako ima pravo na svoje vidjenje proteklog perioda iz doba ratova i sankcija. Posto je kolko sam razumeo tema ukidanje viza za zemlje Sengena, to jeste dobra, ali i ne najbolja vest. Samo uvođenje viznog režima prema bivšoj SFRJ nije nastalo za vreme 90-tih godina. Vize su nam uveden i mnogo ranije. Sećam se da sam 1987. godine kao 16 godišnjak putovao za Francusku i morao sam da čekam u zmijskim redovima za vizu. Viza je tada trebala i za Vel.Britaniju, Irsku, Grčku, Austriju, Španiju. Zbog toga ne treba povezivati prošla vremena "nesretna" za naš narod sa vizama. Ne treba tako govoriti ni o ljudima (vojnicima) koji su išli u pomoć srpskom narodu, ali i drugim narodima koji su verovali u zajedničku državu i koji su branili svoje živote tamo. Ako ne znate svaki vojnik prilikom zakletve svečano izjavljuje "da će braniti državu, ustavni poredak i narode i građane koji u njemu žive i da će ako treba dati svoj život za otadžbinu." Slažem se da je to bilo teško vreme posebno za vreme sankcija i superinflacije. Ali bi tako bilo u svakoj državi koja se bori za opstanak za svoje pravo na postojanje. Što se tiče pesnika i pisca Milorada Pavića, njemu kapa dole. Kad sam čuo da je umro plakao sam isto kao i za patrijarha Pavla. Mislim da je zaslužio da stane u red naših najvećih velikana pesnika i pisaca.

Unknown је рекао...

uh....neka mi neko dovoljno ljubazan (ili: dokon) objasni kako se to MIR brani RATOM, a drzava razaranjem.
Sve te floskule i ideologija nikome nisu dobra donele.