Приказивање постова са ознаком EU. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком EU. Прикажи све постове

недеља, децембар 07, 2008

Novinarstvo i drugi demoni

Jedno od pitanja koje sam dobila nakon puta iz Sarajeva ticalo se poređenja BiH sa Turskom. Za mene i iz mog nomadskog iskustva, ovo je neuporedivo. Turska, užasno bogata zemlja kojoj se neće u EU jer su sve teške tekstilne industrije oursourceovane u nju odavno, i jer se zbog problema sa Kiprom to pitanje ni ne stavlja na dnevni red, i BiH, područje sa 300.000 invalida rata, 100.000 mrtvih i 3 entiteta koji izbore i sada u 21. veku dobijaju na osnovi "nama je duži", nikako nisu za poređenje. Ostaci gelera na kućama u Baš Čaršiji i high-tech Bodrum nipošto ne idu u isti koš. A čovek koji nije video ni Bosnu ni Tursku bio bi, možda, sklon da pretpostavi da je to isto.

Da nije bilo poverenja u ovu pretpostavku, do pitanja ne bi došlo.
Hajde da vidimo kakva su ta jaka uverenja koja su u korenu naših pitanja.

O ovome sam već pisala, ali nije naodmet: PARADIGME su skupovi opštih stavova koji upravljaju našim ponašanjem (pa otud i pisanjem) i koji utiču na NAČIN na koji vidimo svet. Ove skupine svesnih i podsvesnih stavova uticaće i na selekciju podataka, selekciju tema o kojima pišu novinari (ako imaju mogućnost da biraju), i na selekciju onoga što čuju odnosno - prečuju. Ovo su užasno jaki i ne previše brojni (nema ih mnogo, osnovni su) sudovi, verovanja, stavovi i uverenja koja se retko preispituju. Otud su opasni ako se na njima ne radi. A govore mnogo - kroz svaku aktivnost koju preduzmemo.

Što se novinarstva tiče, čak i kada nije decidno izrečen stav o nečemu, često je sam odabir činjenjica i u izveštavanju neobojenom autorskim stavom i bez dodatka interpretacije, sam po sebi indikativan i govori o tome kakva osoba stoji iza toga, kog je nivoa profesionalizma, a ponekad, nažalost, i koliko je plaćena i kakav je urednik.

Ti opšti stavovi o kojima se ne razgovara ponekad su duboko intimni i nesvesni. Ali provejavaju iz teksta. Kao i iz pitanja koja su postavljena.
Ukoliko novinar krene sa predrasudama na put, vrlo je logično da po povratku sa puta izbaci putopis u kome priča kako ga u Hrvatskoj niko nije zaklao a ni dirao. Gde su tada urednici, pojma nemam. Ali je teško za varenje, žasu skroz.

Neću sad da kažem da onaj ko nema širinu i potrebno znanje da se bavi novinarstvom ruši ugled i profesije i medija. I da je poštenije je da se bavi nečim drugim.
Neću, jer sam pre svega ubeđena da imamo medije (i lidere) kakve zalužujemo.
Koliko su naši mediji dobri ili loši zavisiće od toga u kojoj meri se i koliko često osećate kao vanzemaljac.
(Otkriću vam: ovo će naša ekipa predstavnika srpskih medija sa putešestvija u Sarajevu razumeti - jedan aerodromski razgovor otkrio je da smo svi u čudu zbog toga što "ispadamo" naivni i osećamo se kao bića s druge planete usled masovne podrške onome za šta mi smatramo da su gluposti i nečovještva).

Vratimo se na pisanje: budući da interpretacija onoga što smo videli i čuli manje-više ne podleže racionalnom, veoma je važno kakvi su nam filteri kroz koje primamo svet i kroz koje ih kao novinari dalje u taj isti svet puštamo. Na čemu počiva naše razumevanje sveta i onoga o čemu pišemo.
To znači da je veoma važno kakvi smo ljudi i da li ćemo u nastavcima u putopisu opovrgavati svoje rođene predrasude ili ćemo zaista dodati vrednost time što smo videli i pisali o nečemu NOVOM. Šta god da je to.

Ono pitanje o BiH i Turskoj sa početka...pretpostavite sami otkud to.

A koliko putujemo....
Lično, poznajem ljude koje putovanja nisu obogatila i koji su vraćali nepromenjeni. Pitanje je dakle ne samo koliko znamo, već i koliko smo spremni da se menjamo, da učimo i koliko smo opušteni ili homofobični. Koliko pretpostavljamo a koliko istražujemo.
Sasvim privatno: outcome mojih putešestvija bio je taj da sam izgubila kompleks Srbije. To jest, uvidela sam da nismo ni najbolji ni najgori, već smo jednostavno narod sa manje istorijske sreće (koliko ratova je bilo u prošlom veku?).
Ljudi su svuda isti, a psihološki mehanizmi učenja putem pokušaja i pogreške negde su osnaženi zakonima, a negde nisu. I to je to, zato je negde lakše biti tajkun. Zato je negde poželjno biti u stanju da prevariš ili proneveriš. Generacije su potrebne da se ova matrica (filteri) promene - da se jedna greška ponovi, i postupak kazne da je sledi takođe. Ne govorim sada o filterima koje nosimo iz porodičnog miljea, ali mehanizam je isti - ono što je nagrađivano biće društveno poželjan model ponašanja.

Bez obzira čime se bavite, zapitajte se u čemu vas ohrabruju. Kao pojedinca i kao deo neke zajednice (esnaf, grad, region, bilo šta čega se osećate delom).

Nedostatkom sankcije ohrabruje se greška. ALI: drugačiji model će biti na snazi ne onda kada greške prestanu, već kad sistematski počnu da se ohraruju DOBRE stvari. Ne da se preko uspeha pređe ćutke, a da se na greške galami - ovo dvoje mora da ide u sprezi, inače se može dogoditi da više niko ništa ni ne pokušava da učini iz straha od greške i nejasnoće oko toga šta je dobar put. Skoro je na jednom nedavnom skupu bilo reči o tome zašto je okej biti dobar. Imam osećaj da je to sledeća velika tema.

Otud pisanje success stories nije nimalo bezveze, i ako mediji uopšte imaju ambiciju da menjaju svest naroda (tj. ako to nije preambiciozno) onda moraju da se ponašaju kao lučonoše i da traže nove puteve i osvetljavaju ih. Prenošenje informacija neće izgubiti na ceni time što će se u spektar tema uvrstiti i pozitivni primeri, bilo da je to šta imaju članice EU od učešća u ovom ekskluzivnom klubu, bilo da je reč o bilo kojoj drugoj, nepolitičkoj, vrsti uspeha.

Know-how i WIIFY su neprocenjivi. Isto važi i za one koji pišu blogove - ako pretenduju da imaju obavezu istinitosti i objektivosti i izveštavaju kao novinari.

субота, фебруар 23, 2008

WORLD IS DIVIDED ENOUGH - STOP DIVIDING EUROPE!

THIS IS SERBIA - THIS IS MY BELGRADE:


Kalemegdan fortress, Belgrade.


Graffiti in Belgrade


New Belgrade



Serbian (fat) cat ;)


One Serbian Cow on the road!


1st Ferryboat Society building



Sent Sava church, not long ago...


Sent Sava church, on Thursday night - protest against Kosovo's self-proclaimed independence

More on http://www.naslovi.net/serbia/


(ATTN: all photos are copyrighted and provided by Krstarica.com and its forum members)

*****

Cultural standards applied to insiders are not necessarily applied to outsiders, in every country on the world. And understanding own cultural differences can only help in appreciation of culture of others!

COULD IT BE, just think of it for a moment, please,
that main difference comes from different paradigms we are operating under?


Take a look on what makes the difference between East and West approach in negotiation process (and Serbia is on crossroads) regarding Time as a Dimension (quotes from XING Negotiation Management Knowledge Base)


TIME AS TACTIC:

• Countering stall-and-delay tactics

o Europe/USA:
deadlines and ultimatums
o Middle East: patience


• Using the past as a standard (to resolve disputes)

o Europe/USA: tendency to put primary focus on the future
o Middle East: tendency to rely essentially on precedents and rules of (!) past actions


*****

So....could it be?

четвртак, новембар 15, 2007

Pevanje VS. pucanje


Seca li se neko Tota Kotunja i pesmiculjka United Europe? Bese to neka davna Evrovizija osamdesetih. Pevao je ovaj Italijan sav zanesen, a Evropa mu se smejala, sta bre ujedinjeni...kakav crni euro...final countdown i sve u paketu...huh!

U medjuvremenu je i Papa snimio hip hop album o cemu su pisali dva celava svedska doktora nauka u bestseleru Funky Business, Nenad Chanak pevao My Way na TV Pink, Boris Tadic malo pre nego ce postati shef drzave slikao se za Playboy u bazenu, sve sa kapom da mu se ne okvasi kosa, takodje su neki poceli javno da pokazuju svoje tetovaze birackom i, verovatno, i ostalim telima, a tabu teme su defintivno dozivele sunovrat otkako su na optuzenicku klupu stavljeni novinari koji su se drznuli da uznemiravaju (IJU!) Ministrove OVCE (videti: sta su ovce)

Sta u medjuvremenu radi Jevropa?

Ministri inostranih poslova Francuske i Nemacke, Bernard Kouchner i Frank-Walter Steinmeier, u ime prevazilazenja netrpeljivosti i negovanja dobrosusedskih odnosa, otpevali su pesmiculjak sa refrenom DEUTSCHLAND.
Naravno, imali su pomoc profesionalnih muzicara, i to turskog porekla - koji zive u Nemackoj.
Sve radi kulturnih integracija :-)

.... & laku noc,
odoh ja da spavam sa svojim e-ovcama :-)

понедељак, март 12, 2007

Lifelong Learning in Serbia



Mislim da mnogi od nas nisu spoznali suštinu Bolonjske deklaracije.
Čemu to služi, a uz to još i ne radi, jel tako :-)

Naročito je aktuelno SADA pred EDUfair™ 2007. Biće tu mnogo zašto-zato, klinci će tražiti odgovore na razna pitanja, a, verujem, i roditelji koji to treba i da finansiraju!


Bolonjski standardi su samo bottom line, onaj minimalni okvir (ram, a ne rešetke!) za jedan koliko toliko unisono-popakovan sistem znanja u kome, poželjno bi bilo, ona čuvena NOSTRIFIKACIJA diplome neće igrati onako veliku i važnu ulogu kao dosad.
Zašto? Da bi mogli da budemo mobilni, pokretljivi! Ko je taj kome se ne sviđaju putovanja i razmena ideja...a da istovremeno, recimo, voli da čeka i ...ma obigrava oko administarcije ispunjavajući im želje!

Ono što Bolonjska deklaracija nosi je, pored uštede vremena je i niz standarda kompatibilnih sa evropskim. Zašto je to važno?
Ideja objedinjenog evropskog prostora nalaže mobilnost stručnjaka, a sa njima i kompatibilnost znanja koje oni sa sobom nose. Bolonjski okvir propisuje samo osnovne standarde koji bi omogućili vrednovanje i upoređivanje znanja.

Oni koji se plaše da bi nešto time izgubili, mogu (i treba!) svoje kompetitivne prednosti,tj. ono što Evropa nema a mi imamo, da prenesu na postdiplomske studije, kao dodatnu vrednost.
Ko se odluči za više od onoga što Evropa predviđa, mogao bi to na pomoćnim, paralelnim ili pratećim institutima da usvoji, i da, ne gubeći ništa, stekne viši stepen obrazovanja!
To je win-win, rešenje na dobrobit SVIH zainteresovanih
Ko neće, neka ne mora, neka završi onoliko koliko Jevropa nalaže...zar ne?


PITANJE:
Zašto bismo se odricali onih paketa znanja s kojima smo u prednosti nad drugima? Samo ih treba preformatirati i – ostaviti studentima da odluče gde i kako će svom znanju i veštinama da dodaju vrednost.



Studije, kako sam ih ja doživela, trebalo bi da daju osnovne alatke za dalji razvoj i učenje. Znači, na fakultetima: usvojiš stručni rečnik, teoriju, koncepte, praksu ako je ima, pokapiraš ko je ko u mreži ljudi iz struke... i to je to! Oruđe!

A dalje radiš sam, ili te firma šalje na dodatne obuke, ili upišeš MBA, ili sve to zajedno...najbolje sve, frikombinovano :-)

Poenta je ne samo ući u trku za znanjem (i diplomirati, staviti tačku na formalno), nego i OSTATI U TRCI.



I čemu onda kočenje te "bolonje"....kad diploma NIJE kraj nego početak? Kraj fakulteta je first day of the rest of your life, znanje stečeno na fakultetu je PLATFORMA za dalje.

~~~


Profesorima: ne budite, molim vas, bolećivi prema svom predmetu! Ne ustežite se da uštinete tamo gde treba uštinuti!

Sad ću ja, kao naša JCI nacionalna predsednica onomad, da predložim: prođite kroz NAŠ sistem da vidite kako 'e to lepo!
Nema sad veze da li je reč o tome da treba osetiti kako je u cipelama onoga ko traži vizu za EU, ili...npr. u koži novinara Politike.
Recimo mene. Ko to ne bi vol'o ;-)

Da vidiš kako ODMAH skratiš sam svoj prešs članak - da ti ga ne bi kratili neki tamo, možda bezdušni!


Što se kaže u našim krugovima kad neko "nasvira" teksta preko mere, pa ga lektorka i urednica mole da sam "to uradi nežnije" -
Džoni voli,
Džoni pati,
Džoni će da skrati :-)